 |
Kao dijete sam gledao vrhove drveća na horizontu i zamišljao kako je tamo kraj svijeta. Moja mašta nije mogla doprijeti iza. Sve što sam mogao pojmiti dešavalo se u dvorištu moje tetke, njenoj štali i iza sjenika. Imali smo potok, izgradili ustavu, vodenicu, napravili posebne puteve za kokoši da nam ne ometaju agro-hidro-meteo projekt ... Da, dobro ste pročitali, kokoš imala važnu ulogu u projektu kontrole |
klimatskih promjena. Planirali smo pružati usluge svim seljacima u okolici. Mala je Debeljuca negdje pročitala da naša civilizacija još nije ovladala energijom naeg Sunca, a mi smo bili na dobrom putu da to učinimo. Koka Sutonka je imala ravnopravan status u timu kao i svi ostali. Ona je bila moja najvjernija pratilja koju sam ikada imao. I ne samo to, što ćete vidjeti iz ovoga što slijedi. Zvao sam je Sutonka jer je u predvečerju je običavala čučati na grani i teško ju je bilo zapaziti u pregrštu zasljepljujućih boja sutona. Sutonka je na sva pitanja u diskusijama odgovarala naglim pokretima glave, a ponekad bi nas gledala očima punim upita kad nešto ne bismo mogli odmah shvatiti.
U jednom trenutku, vrlo važnom za cijeli projekt, otrčala je iza sjenika i počela kopati. Mi smo joj se pridružili i za nekoliko minuta ispod zemlje je izronio čitav splet tankih žica koje su se prostirale ispod nažeg dvorišta, a glavni vod je vodio dalje, negdje prema vrhovima onih drveća na horizontu. Djed je rekao da su za vrijeme II svjetskog rata talijani imali radio stanicu u našem dvorištu. Mi smo ipak zaključili da su to ostaci neke tehnički napredne civilizacije, ali smo dozvolili i mogućnost da je ta civilizacija u nekom paralelnom svijetu smisleno povezana s našom. U to vrijeme još nisu bili poznati Jungovi radovi iz područja smislene povezanosti pojava. Mi smo to uzeli zdravo za gotovo. Život te civilizacije se odigravao na istom mjestu ali s malim pomakom u prostoru-vremenu jer te žice nisu uvijek bile na istom mjestu. Jedino nam nije bilo jasno zašto ne koriste i ostale naše tekovine, kuće, ceste... Pomak u vremenu smo još uspjeli nekako pojmiti ali naše shvaćanje pomaka u prostoru svodilo se samo na translaciju i rotaciju, nedovoljno da bismo shvatili dublji smisao cijele pojave.
Tu noć, kad smo otkrili žece, nitko od nas nije spavao. Okupili smo se oko gredice posebno uzgojenog bilja koja je služila za komunikaciju sa Smočnicom, kako smo tada zvali ek terrestersku bazu podataka. Sutonka je bila jedina glavna i odgovorna za tu gredicu; skupljala je zrna po polju i donosila ih ovamo. Mi smo jedino pazili da se ne prekine kanal od ustave na potoku iznad vodenice do koji je služio za navosnjavanje bilja u gredici.
Tog ljeta projekt je prekinuo početak nove školske godine. Djed i baka su dobili zadatak da hrane Sutonku i paze na sistem navodnjavanja. Sakupili smo cijelu vreću kukuruza za Sutonku. Rastanak je bio bolan; cijelim putem gurao sam glavu kroz prozor vlaka da me mama ne vidi kako plačem. Mislila je da sam zaljubljen ... i bio sam, više od toga. Zar nije ljubav nešto što prožima cijelo naše biće i usmjerava sva naša nastojanja ka jednom jedinom cilju.
Cijelu sam zimu proveo u školskoj čitaonici i tražio odgovor. Odgovor nije prava riječ jer nije bilo nekog konkretnog pitanja. Prisluškivao sam bratove razgovore kad je sa svojim dečkima spremao ispit iz fizike, a u njegovoj skripti su bili samo nerazumljivi crteži, pregršt formula i ništa korisnog. O smislenosti žica ispod zemlje nitko nije govorio. Mama i tata su Debeljuci zabranjivali izlaziti naveče van, pa smo Marko i ja sami nastavljali naše seanse nakon škole. Marko je rekao da je vidio Debeljucu u školskoj svlačionici golu i da ima sise. Baka je došla k nama na mjesec dana i rekla da je Sutonku pojela lisica odmah nakon našeg odlaska ali nisu imali snage reći mi to odmah. Zatvorio sam se u sobu i nisam izlazio tjedan dana, razbolio sam se. Debeljuca mi je donijela đačku knjižicu i pitala me želim li ići s njima na skijanje. Nisam je ni pogledao. Rekao sam da nemam skije. Poželio sam vratiti vrijeme unatrag, poželio sa da se vati ljeto, poželio sam tučnjavu na sjeniku, špricanje na brani i Debeljucine bose blatnjave noge kako trče zamnom. U bratovoj skripti piše da vrijeme ima samo jedan smjer, nije pisalo da vrijeme mora jednom stati.
Maturalna radnja iz nekomutativnih kvaternionskih polja bila mi je ocijenjena ocjenom odličan i nagrađena pohvalom ravnatelja. Ljeto sam proveo raznoseći flaše s mlijekom po kućama i tako zaradio za put i tri mjeseca nastavka školovanja u Bordeauxu. Ostatak je platila francuska vlada. Pretpostavljam da se to desilo zahvaljujući Mme Bijoux, sekretarici francuskog atašea čijoj sam kćeri davao instrukcije iz fizike i matematike.
...........
Bakina kuća nije odzvanjala dječjim povicima i vrištanjem tog ljeta. Djed mi je pisao da je ustavu porušilo snjeg i led, a gredica je zarasla u korov. Dio mene vraćao se neprestano natrag u bakino dvorište i maštao o ponovnom pokretanju projekta dok je drugi dio mene koračao u vremenu koje teče paralelno s vremenom onog prvog. Jedan s drugim nisu mogli komunicirati a nije ni bilo potrebe jer nisu percipirali jedno drugo. U bratovoj skripti nije pisalo da možeš imati dva sata, dva mjerača vremena, koji nisu sinhronizirani .... jedan u lijevom, a drugi u desnom džepu svog bića ....
Sutonkina kućica još uvijek je, i nakon dvije godine, stajala na grani. Krov se doduše malo nakrivio jer ga je pogurala grana susjednog drveta. Emocije su navirale kao klice graha na ubrzanoj filmskoj traci.
- Znala sam da ćeš se vratiti. Čekala sam te - začuh glas iza leđa. I dan danas kad premotavam zvučni zapis tog trenutka rezonancija njenog glasa izvire iz donjeg dijela mog abdomena.
- Čekala sam te pune dvije godine.
Rupica na lijevom obrazu bila je nešto manja no još uvijek prepoznatljiva. Gusti uvojak kose spuštao se preko golog ramena sve do struka i jednim ga je pokretom ruke zabacila iza glave otkrivajući u potpunosti tek propupalu ženu. Blizina njenih zjenica dozvoljavala mi je udisati miris njenog oznojenog tijela.
- Posljednji put kad smo se tukli na sjeniku drugačije si mirisala - progovorih tiho.
Zjenice su me i dalje netremice promatrale i uguravale svoje prste među moje. Svakim novim udahom i svakim novim izdahom dva su se tijela stapala u jedan, zajednički treptaj. Milovao sam te uvojke još dugo u noć ... u bratovoj skripti nije pisalo da vrijeme može stati ... da sva vremena mogu stati ...
|
|
